nedjelja, 04.12.2011.

HAMBURG - PARTY ZA FRANKU

Konačno par riječi o partyju koji je u Hamburgu održan za Franku.
Ideja za party je došla od naše dvije prijeteljice Anite i Jelene koje su svoj godišnji odmor provele u pripremama za party i skupljanju donacija za našu Franku. Pomogle su nam u namjeri da Franki osiguramo neka od pomagala i terapije. Dugo nam je trebalo da naručimo kolica sa dodacima za Franku (koja koštaju 23 000 kuna od kojih nam dio plaća zdravstvo), koja smo zbog obavljanja papirologije i komisije čekali skoro dva mjeseca. Ovim putem se još jednom zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u akciji, a posebno Aniti i Jeleni koje su sve skupa pokrenule. Ne smijemo izostaviti ni Hrvatsku katoličku misiju i patera Mirka Jagnjića te časne sestre Jasnu i Janju i kapelana Marka, koji su ustupili prostor za party i pomogli oko organizacije. Uz kavu, kolače i dobru muziku, ljudi su se zabavili, a između ostalog bila je organizirana i tombola sa vrijednim nagradama.
Možemo reći da je ova donacija došla stvarno u pravo vrijeme jer smo trenutno u stanju kada Franki ne bi mogli pružiti ništa što joj je nužno potrebno i zato hvala vam.
Trenutno još razmišljamo kako najpametnije iskoristiti vašu donaciju, budite sigurni da će svaka kuna biti upotrebljena za Franku.


Pozivnica za party. Franka je mislila da će i ona biti na partyju,
teško smo joj mogli objasniti da je Hamburg jako daleko...

Pripreme u sali...





Hvala svima koji su se potrudili ispeći ove fine kolače.

Kutija za donacije

I djeca su plesala i bila budna do kasno u noć













Hvala Igoru Voriju i njegovoj supruzi Olji na dolasku






Trenutak kada je Franka zahvalila svima na video-zidu


Od srca vam hvala:
Anita i Davor Ćurak
Jelena i Brane Perković
Hrvatska katolička misija
Pater Mirko Jagnjić
Kapelan Marko
Časne sestre Jasna i Janja
Celija i Ivica Radoš
Tonka Grlić
Klaudija Pavlić
Nikolina Besednik
Dragana i Nikica Injić
Ivana i Stipe Perković
Anita Nikolić-Miljković
Ivan Miloš
Danica Tadić
Ankica i Vijeko Karačić
Angelika Tomić
Miro Vujica
Željko Vukoja - zaslužan za muziku
Jure Perković
Josip Krišto
Berislav i Marija Injić
Anita i Zoran Eldić
Natalija Gabrić
Obitelj Tunići
Magdalena Obrovac
Slavica Zrnci
Igor i Olja Vori
Rukometni klub HSV
Ljilja i Drago Ćurak
Hrvatski konzul Žarko Plevnik i supruga
Jure i Rada Perković
Jagoda Martić
Marko Jurić
Karlo Kreševljak
Obitelj Boras
Obitelj Perić
Sajma Bahić
Jasmina i Edi Mulić
Ankica Knežević
Obitelj Livančić
Obitelj Gudelj
Ruža Gabrić
Obitelj Gabrić
Obitelj Bešlić
Julija Šarac
Obitelj Marković
Obitelj Medukić
Obitelj Tolić
Obitelj Barbarić
Obitelj Šoljo
Obitelj Bagarić
Ana Živković
Petar
Iva Miloš
Marko Jurić
Perica Vuković
Obitelj Maras
Obitelj Rister
Obitelj Puškarić
Hvala našim susjedima koji su se također priključili akciji:
Bojka i Ilija Sliško
Anica i Stipe Radoš
Vinka Sliško
Mila Tabak
Obitelj Kreitmaer
Tiskara Zagreb
Hvala svima onima koji su htjeli ostati anonimni i ispričavamo se ako smo nekoga izostavili.


Franka se jako razveselila dječjim crtežima i prekrasnim porukama koje ste nam vi poslali. Puno nam znači svaka riječ podrške.


























Dres Igora Vorija sa potpisima igrača HSV-a



Nova kolica



Frankica u dresu koji joj je 300 brojeva veći pozira u novim kolicima


Od Frankinog polaska u školu iza nas je jako puno razgovora, borbe za prijevoz u školu koji ni do današnjeg dana nije trajno riješen. Trenutno imamo posuđeni auto od Auto Gašparić i zahvaljujemo gospodinu Gašpariću što nam je ustupio auto da Franka može u školu. Nažalost ne znamo točno do kada ćemo imati prijevoz. Zima je pred vratima i bez auta je nemoguć njen odlazak u školu.
Franka jako voli ići u školu, ispunjava sve svoje obaveze.
Učiteljica se stvarno trudi da bi joj prilagodila učenje nanajlakši mogući način.
Nažalost u toj školi nisu imali do sad djecu poput Franke pa Franka zapravo probija led. Još bi se puno stvari moglo poboljšati u dijelu brige i njege, nadam se da će se i to poboljšati.
Veseli se skoro nadolazećoj priredbi koja će se održati povodom svetog Nikole, veseli se svojim novim kolicima tjera nas da idemo dalje.
Zahvaljujući svim ovim dobrim ljudima ponovo joj plaćamo terapije u "Maki", privatnom centru u Velikoj Gorici kod gospođe Gordane Vešligaj. Na terapije je išla tamo od svog rođenja i onda smo zbog nemogućnosti plaćanja to morali prekinuti. Vježbe joj pomažu kod disanja, govora, da bi što više opustila ruke, nogice, razgibala kukove jer je jako nazadovala nakon svih operacija.
Toliko od nas
veliki pozdrav od obitelji Sučić
i VELIKA PUSA OD FRANKE

ponedjeljak, 19.09.2011.

HVALA SVIMA...

Zadnju godinu dana nismo imali volje za pisanjem bloga. Iako smo nakon prodaje auta sve gledali vrlo optimistično jako malo stvari nam je išlo na ruku.
Franka je skinula gips 9.8. nakon treće operacije kuka i za taj odlazak u Lovran gđa.Ines Teković , menađerica odnosa s javnošću za OPEL, nam je osigurala auto i ovim putem joj se od srca zahvaljujemo.
Nakon svega što je prošla zadnjih pola godine (jako puno bolova) čekala je samo
ponovni polazak u vrtić koji je jako voljela i u novinama smo vidjeli da je grad Velika Gorica nabavio kombi za invalide što nam se činilo kao rješenje našeg problema sa prijevozom.Međutim nakon razgovora s Crvenim križem uslijedio je šok jer je taj kombi bio predviđen za odlaske u kino i kazalište ali ne i za svakodnevnu vožnju do vrtića ili škole.
U početku je rečeno da se kombi ne može koristiti ni za odlaske na pretrage ali to je naknadno promijenjeno.
U tom trenutku novinarka Večernjeg lista Lana Kovačević nam je napravila članak da ukaže na taj problem. Franka je iako živi nadomak Velike Gorice ostala zatvorena u svoja četiri zida. Gradići imaju jako loše linije a i nemamo niskopodne autobuse tako da s kolicima ne mogu ni uči u autobus,o vlaku da i ne pričam. Jedno vrijeme išli smo pješke u vrtić no čim su došli prvi jesenski kišni dani to više nije bilo moguće. Nemali broj puta gurala bi kolica i plakala jer nisam mogla vjerovati da zapravo nikome nije stalo do naše Franke i njene socijalizacije do nas samih.
Za kontrolu u 9.mj i odlazak u Lovran auto nam je posudio Chevrolet i vozili smo prekrasan Chevrolet Cruz. Za kontrole u Zagrebu uskakali su prijatelji,susjedi no na puno stvari je više nisam mogla voditi, o plivanju smo mogli samo sanjati,vježbama, odlascima logopedu…Termin za odlazak na rehabilitaciju nakon operacije u Krapinske toplice dobili smo krajem 11.mjeseca kad je već bilo jako hladno i padao je snijeg. Zahvaljujući prekrasnoj,nesebičnoj osobi Ivani Matas- Ivanković i njenom suprugu Zoranu Ivankoviću koji su nam kraj svoje troje djece posudili auto, Franka je otišla na rehabilitaciju i zaslužni su za svaki njezin dan proveden u vrtiću, za odlaske na kontrole,liječniku, zadnju operaciju u Lovranu i sve ostalo otkad nemamo auto.Hvala vam puno,puno…
Zapravo mi se čini da sve što napišem je premalo da opiše kakve ste osobe. Odrekli su se svog automobila zbog našeg djeteta i to im nikada nećemo zaboraviti. Iako smo njihovu ponudu na početku odbijali na kraju nam se činilo da nemamo drugog izbora i auto smo prihvatili misleći kako ćemo uskoro riješiti naš problem prijevoza što se nije dogodilo ni do današnjeg dana.
Tjedan prije škole obavili smo tisuću razgovora i zapravo do subote nismo znali kako će Franka u ponedjeljak krenuti u školu. To popodne javila nam se gospođa Jasna Stilinović iz Chevroleta, iako pretrpana poslom oko organizacije promocije Cruza Chevrolet u Zadru, mislila je na Franku kako će krenuti u školu,te nam je sutradan na kućnu adresu poslala auto iz Zadra novi Aveo Chevrolet na tjedan dana. Nakon tjedan dana putovala je na službeni put u Frankfurt i tih tjedan dana prepustila nam je svoj službeni auto ORLANDO u kojeg smo se zaljubili na prvi pogled.
Orlando je savršen auto za veliku obitelj, ima 7 sjedala i u njega smo bez problema stavili Frankinu invalidsku auto-sjedalicu i invalidska kolica. Teta Jasna puno vam hvala.
Trenutno pokušavamo uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi skupiti novce za auto koji je u našem slučaju invalidsko pomagalo i za Franku znači socijalizaciju i izlazak u svijet. Oduševljena je školom i svojim novim prijateljima obožava svoju učiteljicu i to nas tjera da se i dalje borimo za nju.
Zahvaljujem svima koji su nam uplatili novce na Frankin račun. Također moram zahvaliti komercijali FAIRTRADE-a Velimiru Štimcu,Zdravku Rajiću, Ireni Lipar- Podgorski, Slavenu Štimecu,Veroniki Likić, baki i dedi Kramarić,
Zdravki i Nenadu Kramariću, Ankici Šarić, Helgi Kraljik, Zvonimiri Špoljar, Ljiljani Kotarski, Aniti Likić- Brkljača, Antoniju Miličeviću koji su nam pomogli da otputujemo u Lovran i obavimo sve ostale kontrole nakon operacije (nešto više o operaciji napisati ću naknadno). Hvala vam od srca.
Hvala Sanji Lovreček i njenom suprugu kao i novinarki RTL-a Marijani.
Hvala teti Goranki iz Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje.
Hvala striki Domagoju,našim susjedima,hvala svima koji ste na bilo koji način sa nama.
Veliko mahanje od Franke i obitelji...

ponedjeljak, 11.04.2011.

RTL prilog

subota, 25.12.2010.

SRETAN BOŽIĆ

utorak, 13.07.2010.

Povratak sa operacije

Točno prije tjedan dana vratili smo se iz Lovrana. Sad odbrojavamo dane do skidanja
gipsa (točnije 9.8.).

I ovaj put bezbrižno smo putovali u Lovran, za to je zaslužna gđa Jasna Stilinović iz Chevrolet tima. Vozili smo se Chevrolet Captivom, a ovaj put smo ponijeli i kolica i sjedalicu za auto što je Franki priuštilo dodatni komfor jel je Captiva stvarno prostran auto. S obzirom da je Captiva terenac, a model koji smo vozili je diesel 2.0 sa stalnim pogonom na sva četiri kotača, posebno nas je iznenadila potrošnja koja je stvarno nevjerovatno niska. Udobnost, prostranost i definitivno lakoća upravljanja ovim vozilom je stvarno za svaku pohvalu, čime se Chevrolet može pohvaliti i kod ostalih svojih vozila ( u to smo se uvjerili jel smo vozili i Epicu). Chevrolet preporučamo svakome ko kupuje novi automobil, neka ga barem isproba i vjerujem da će biti zadovoljan, pored voznih osobina, dizajna i opreme, odnos uloženog i dobivenog će sigurno biti bolji nego kod drugih proizvođača automobila. Još jednom veliko hvala što nam pomažete na ovakav način, jer je pored Frankinih problema ovo drugi problem koji nas jako muči.





U bolnicu Lovran javili smo se u jutarnjim satima i smjestili su nas u sobu sa još jednom mamom i djevojčicom Elenom koja je isti dan kad i naša Franka bila predviđena za operaciju stopala. Franka je morala izvaditi krv i obavili smo razgovor sa doktorom. Iako je u prvom razgovoru dr. Mileusnić rekao da će raditi ovaj put puno težu operaciju, sada nam je rekao da će pod rendgenom pokušati namjestiti kuk ipak bez operacije,a ako ne,slijedi operacija. To bi bila puno lakša verzija i dobila bi samo gips što nam se činilo jako dobro. Ispunili smo papire kao i prije svake operacije i zamolili smo sestru da nam dozvoli da se prošećemo po Lovranu jer je u sobi bilo jako vruće. Osim toga teta Ada je Franki dala novce za pizzu pa smo to morali ispuniti.

SMJESTILI SMO SE U SOBU 21

A NAKON TOGA PROŠETALI PO LOVRANU - LOVRANSKA VRATA -


Popodne smo se vratili u našu sobicu. Sestre su za Franku složile ''kinderbet'' u kojem ona nije htjela spavati pa smo tu noć spavale zajedno u mom krevetu. Koliko smo spavale to je pod upitnikom. Ja sam kao i milion noći do sad ponovo razmišljala o svemu. Ujutro nam je sestra donijela klizmu diazepama (apaurin) da se smiri prije same operacije i oko pola 8 otpratili smo je do operacione sale. Sestra je uzela brojeve naših mobitela i zamolila nas da pričekamo u krugu bolnice ako joj ipak neće raditi operaciju da odmah mogu do nje kad me zovu. Kad je bilo već pola 10 shvatili smo i sami da joj rade operaciju. Popeli smo se na odjel i čekali vijesti od sestara,ali one nisu još znale ništa. Tek poslije 12 sati pojavio se doktor i objasnio nam je da je Franki morao ponovo namjestiti kuk i dok je sve već bilo gotovo, još je trebalo pričvrstiti samo jedan vijak, kuk se ponovo iščašio u toku operacije. Možda je to u neku ruku bilo i dobro jer su odmah reagirali i dodatno stavili još neke vijke. Sada joj je ponovo učinjena derotacijska osteotomija lijeve bedrene kosti te se položaj fiksirao pločicom i vijcima i ujedno su joj napravili tenotomiju m. gracilisa i aduktor longusa tj. presjekli su joj tetivu na preponi da ne bi ponovo spazam izvukao kuk. Umjesto jednog reza sad ima još jedan manji i na preponi. Iako je sve bilo gotovo, još sam morala pričekati da ju zagipsaju da bi mogla do nje na intenzivnu. Oko 13 sati na intenzivnoj me dočekao Frankin anesteziolog i rekao mi da je Franka imala vrlo jake spazme i bronho spazme kakve već dugo nije vidio u toku operacije. Inače ona nikad nema takve spazme pa nas je to sve jako začudilo. U 5.mj smo bili na snimanju glavice, EEG-u i sve je bilo u granicama normale. Da li je to bilo sve prenaporno za nju, u samo 4 mjeseca 2 teške operacije sad ni sami ne znamo. To grčenje mišića je imala i dalje i to je ponavljala ritmički tako da si je stalno stiskala taj tek operirani kuk i to joj je stvaralo veliku bol. U dežurstvu nam je bila predivna dr. Šurdonja koja je bila Franki anesteziolog na prethodne dvije operacije i polako joj je davala lijekove što za smirenje što za bol. Jedino što mi je Franka govorila bilo je –mama boli ili bi samo pustila suzicu. Tek oko 3 sata u noći pogledala me malo bistrije i iako se htjela nasmijati nije mogla jer ju je jako bolilo.
NA INTENZIVNOJ NAKON OPERACIJE


Sobu u intenzivnoj smo djelili sa našim cimericama. Cure su bile na krevetima a mi mame na pomoćnim kolicima uz njih. Sestre na intenzivnoj su bile više nego dobre i ljubazne i zahvaljujemo im na svemu učinjenom za nas. Ujutro su nas prebacili na odjel i u sobi je bilo 500 stupnjeva. Dvoje operirane djece, dvije mame i dva tate. Sobe nemaju klimu (iako je odjel na novo renoviran), zgrada je zaštičena pa na pročelje ne smiju stavljati ništa. Pošto je djevojčica iz sobe bila dobro, otpustili su je u popodnevnim satima i mi smo dobili još jedan krevet.
Sestre Tina, Divna, Veselka, Marija, Andrijana, Daliborka i Klaudija (koja nam je nabavila ventilator i od srca joj hvala) bile su nam jako, jako dobre. Nek se ne ljute ako sam neku izostavila, nije bilo namjerno.
NASMIJALA BI SE KAD NE BI IMALA SPAZME I JAKE BOLOVE

ČAK BI GLEDALA I CRTIĆE

ILI SA TATOM ČITALA NOVINE

SVE ŽELJE SMO ISPUNJAVALI

MAMA JE STALNO TREBALA BITI TU...




Franka spazme ima i sada samo puno rjeđe, nekada traju i po 3 sata i samo plače, ne može ni pričati jer ju još uvijek sve to boli. Noćas smo jako malo spavali. Kad ju počnu trgati spazmi tata ju draga po glavi,a ja po nogici i čekamo da lijek za bolove počne djelovati. Nekada i sami plačemo jer je to preteško gledati.
Kada bi pogledali u Lovranu kroz prozor vidjeli bi ljude na odmoru koji se kupaju i vesele i uživaju, a mi smo bili u sasvim nekom drugom filmu. Gledam Franku kojoj je na neki način ukradeno djetinjstvo i umjesto da je i ona na nekoj plaži ili u parku ona dane provodi ležeći u krevetu u bolovima. Razmišljala sam i o djeci (sa cerebralnom paralizom) koja skoro svake godine u ljetnim praznicima idu na operacije što stopala, tetiva ili neke veće zahvate i praznike provode u gipsu. Oni to stoički podnose i ono što mi ''zdravi'' ne bi možda izdržali oni izdrže. Oni su mali borci koji se bore za svaki njihov uspjeh u životu.
POVRATAK KUĆI - VOŽNJA U CAPTIVI -

KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE

IAKO PONEKAD IMAM JAAAAKE BOLOVE, JA SAM VESELA...




Moram zahvaliti i našim prijateljima Bedenicima koji su nam posudili klimu jer bi bez nje ovi dani bili neizdrživi za našu djevojčicu. Nadamo se da joj se neće nigdje otvoriti rana ispod gipsa i da će joj rezovi lijepo zarasti. Pošto dr. ide na godišnji u vrijeme kad Franka skida gips naručio nas je 9.8. jer će ju tada preuzeti dva doktora koji su mu bili asistenti na operaciji. Na liječničkom konziliju zaključili su da Franka ima jako plitku čašicu i nažalost morat ćemo jako paziti nadalje i vrlo polako vježbati dok se te čašice ponovo ne izdube, a ako to neće biti moguće trebati će još jednu operaciju.

Krajem 6. mjeseca prodali smo auto (naš Berlingo). Obitelj Kostanjevečki (roditelji male Anje) su nam izašli u susret kada smo kupovali auto i posudili nam 25 000 kuna. Zbog smanjenja prihoda (umjetna «recesija») i ostalih kredita, nismo mogli vraćati dug pa smo odlučili prodati auto da bi vratili novce.
Trenutno smo pješaci ili biciklisti što nam je super, ali kad Franka krene na kontrole, terapije, vrtić koji je jako bitan pošto je zadnja godina prije škole, morat ćemo se dodatno zakopati da dođemo do drugog auta (što nam je trenutno nemoguća misija) jel je sve to nemoguće obavljati bez njega.

Pozdrav svima koji su uz nas, koji nam pomažu, ostavljaju lijepe komentare i do slijedećeg posta uživajte u stvarno toplom ljetu...

ponedjeljak, 28.06.2010.

Ipak putujemo

Još uvijek smo doma. Frankina operacija je umjesto u utorak pomaknuta na srijedu. Sutra putujemo. Konačno sve je spakirano. Frankine omiljene igračke, roba, pelene...Ovih zadnjih mjesec i pol imali smo totalnu zbrku. Kraj školske godine, pripreme za operaciju, morali pribaviti sve papire za Frankinu odgodu za školu,ponovo vještačenje za invalidninu i još sto stvari.
Franku su posjetile njene tete iz vrtića na čemu im se zahvaljujemo. Jako je bila vesela zbog toga. Zahvaljujemo djeci iz vrtića na prekrasnom crtežu (slike čemo staviti naknadno).
Dosta teških dana je iza nas i sa mnom su vladale samo emocije (kad se sjetim što nas čeka pa počnem razmišljati duboko o tome, pa vidim komentare ljudi koji nas čitaju pa opet suze, pa me netko pita za Franku a ja opet plačem).
I ovaj put moram posebno zahvaliti gospođi Stilinović iz Chevroleta koja nam je ponovo ustupila auto na korištenje i za ovu operaciju, prekrasnu Captivu u kojoj će se Franka voziti kao kraljica.
Hvala svima koji su nam u ovo vrijeme bili velika podrška i slušali nas iz dana u dan. Zbog vas smo smo se digli i idemo dalje.
Hvala obitelji Harambašić koja je uvijek uz nas. I našim Kovačevićima. I mojim Lidl ladys.
Hvala našem gradu Velikoj Gorici i gradonačelniku Draženu Barišiću

Današnji dan sam provela uglavnom u trčanju po školama s Katarinom. Još uvijek dobar dio mora odraditi sama i nadam se da će upisati ono što želi. Sutra i prekosutra ima prijemni u srednju glazbenu i želim joj svu sreću i žao mi je što ne možemo biti uz nju.
Karlo ima sutra podjelu knjižica i razveselio nas je sa peticama.
Sad sam već jako umorna i imam još nešto za napravit.
Pozdrav od obitelji Sučić

nedjelja, 06.06.2010.

NEUSPJELA OPERACIJA KUKA

Iza nas je neuspjela operacija, tri i pol mjeseca nespavanja i tko zna koliko još. Na zadnjoj kontroli u Lovranu dr. nam je potvrdio moje sumnje, i ono što se meni činilo da je nogica kraća za najmanje 4cm što je zapravo novo iščašenje kuka.

SLIKA PRIJE ZADNJE OPERACIJE (Strane su kontra okrenute u odnosu sa donjom slikom)


Uploaded with ImageShack.us
ZADNJI PREGLED, STANJE KUKA JE VIDLJIVO NA SLICI


Uploaded with ImageShack.us

Kuk je izbačen van i stvara joj bol koju preko dana nekako podnosi ali po noći se ne može nikako namjestiti.
Uvršteni smo u hitnu proceduru za operaciju i 28.6. putujemo u Lovran a 29.9. će biti operirana. Ono što nas plaši je to da će ova operacija biti puno zahtjevnija od ove dvije prethodne i ni sami nismo sigurni da li smo sve to spremni preživjeti još jednom. Iscrpljeni smo psihički, fizički, financijski...Bojimo se i vrućina jer ako bude u gipsu (a nemamo klimu) moguća je i infekcija. Trebali smo ići u toplice a mi se vraćamo na početak.
Sve ovo što prolazimo u ove dvije godine je van svih naših planova.
Franki će sad raditi krvavu repoziciju kuka, dr. nam je objasnio da su to 3 operacije u jednoj i da je to vrlo zahtjevno.
Ni sami ne znamo kako se to dogodilo, kako joj je spazam uspio izvući kuk, bila je u gipsu i opet se desilo. 100 pitanja a nema odgovora. Pomislili smo da smo je mi nekako krivo pomaknuli ali dr. kaže da nije naša krivica.
Ono što me čudilo nakon ove operacije je bila njezina bol, kad bi pokazala pelenu za presvlačenje počinjalo bi plakanje i molila bi nas da ju ne diramo. Ali pošto je bila u gipsu i imala dosta tešku operaciju to nam je nekako bilo razumljivo i za očekivati da ju boli. Upozoreni smo da će ju boliti još kad smo izlazili iz bolnice jer joj je kuk na sasvim novom mjestu. Tek sad kad su napravljene rtg snimke jasno nam zbog čega ju je stvarno bolilo.
Radili smo krvnu sliku samo da vidimo da li je uopće spremna na još jednu tešku operaciju samo 4 mjeseca poslije ove operacije kojom smo mislili rješiti sve njene probleme s kukovima.
Trebalo mi je i vremena da se natjeram napisati post.
Karlo i Katarina odbrojavaju dane do kraja školske godine ( a i mi s njima). Katarinu još čekaju upisi u školu koje će morati odraditi sama jer nas neće biti tu.

nedjelja, 09.05.2010.

SRETAN ROĐENDAN FRANKA

Našoj maloj Frankici želimo sretan 7. rođendan i svim majkama sretan majčin dan.

subota, 27.03.2010.

Pridružite se "Satu za naš planet"

Polako prolaze dani od Frankine operacije. Prošlo je 10 dana od skidanja gipsa. Iako smo bili naručeni na bolničko liječenje, skidanje smo obavili u jednom danu. Na sreću u bolnici nije bilo mjesta (radi preuređivanja odjela) pa smo se vratili isti dan. Imali smo sreću da nam je Chevrolet opet posudio auto, na čemu im zahvaljujemo od srca.
Par dana prije skidanja gipsa Franka je dobila visoku temperaturu i jako je hripala (bila je puna sekreta), morali smo zvati hitnu da je netko pregleda pošto je nismo mogli voziti. Pregledala ju je jedna izuzetno ljubazna dr. Arbanas i zaključila da je Franki ipak potreban antibiotik sumamed da bi joj se stanje smirilo do puta u Lovran jer sve je vodilo ka upali pluća. Zbog stalnog ležanja na leđima nije se mogla ni normalno nakašljati. Još jednom prije puta u kućnu posjetu nam je došla Frankina pedijatrica da nam da zeleno svjetlo da možemo putovati.
Oni prvi dani nakon skidanja bili su ko vječnost jer se nikako nije mogla namjestiti i sve je bilo izuzetno bolno. Nismo je smjeli čak ni dirati po nozi. Rana je lijepo zarasla. Konačno se može kupati. Slijedeću kontrolu imamo 20.5. i do tada moramo lagano tu nogicu razgibavati (još uvijek je jako zakočena). U toplice ne možemo do slijedeće kontrole dok dr. Mileusnić ne vidi da li je sve u redu a i moram smisliti kad mi je najbolje ići radi Katarine i Karla. Bliži se kraj školske godine, krizma, pričest, upisi u srednju školu i polaganje prijemnog u glazbenoj pa bi htjela da sam uz njih kad im trebam. Najsretnija bih bila da idem preko praznika i da i njih mogu povesti sa mnom no to je nemoguće.
Prije dva dana bili smo u prvoj šetnji vani, doduše još leži u kolicima jer ne može sjediti. Ne mogu vam ni opisati koliko je bila sretna. Cijelo popodne je pričala samo o tome. Sad bi stalno bila na rukama i mazila se jer joj je to jako falilo dok je imala gips.
Ono što me brine je to što joj je ta operirana nogica za 3cm kraća i tješim se da je to samo zbog toga što još nije razgibana. Ne mogu ni zamisliti da je to istina i da će tako ostati. Sve ćemo vidjeti na kontroli u 5-om mjesecu.

A mi čemo večer provesti i mraku ,čemu se izuzetno vesele Franka i Karlo jer je drugačija nego inače.
Pridružite se "Satu za naš planet" i u subotu 27.3. u 20.30 ugasite svjetla na 60min. Odrecite se svojih kompjutera, mobitela, osvjetljenih soba i tv-a. Ova je akcija četvrta po redu nakon što je 2007. nešto više od 2 miliona ljudi u Australiji ugasilo svjetla želeći svoje moćnike upozoriti na činjenicu da troše velike količine energetskih resursa za proizvodnju energije i zagađujući pritom atmosferu. U narednim godinama sve više ljudi se priključivalo toj akciji pa zašto to ne bi učinili i vi. Osim domova u mraku će ostati i neke poznate građevine poput sidnejske opere, kosog tornja u Pisi, Eiffelov toranj u Parizu, Empire state building u New Yorku i druge.
Sve vas lijepo pozdravlja obitelj Sučić

subota, 13.03.2010.

CHEVROLET - EPICA

Putujući u Lovran na operaciju kuka, kao što smo već i pisali, vozili smo CHEVROLET - EPICA autumobil koji su nam ustupili ljudi iz chevroletovog tima. Ovim putem još jednom bi zahvalili gospođi Jasni Stilinović, gospođi Mariji Ruk, i gospodinu Ivanu Tomanu iz AUTO WILL.
Velik hvala i Ivani Ivanković od koje je sve i krenulo.
Na operaciju smo išli bezbrižni što se tiće putovanja, a Frankica je isto kao i mi uživala u vožnji koju ovaj auto pruža.
Cijelo brdo stvari koje smo ponijeli na put spremili smo u prostrani prtljažnik tako da nije bilo gužvanja tijekom vožnje.
Franka nas je u vožnji pitala kada ćemo mi kupiti ovakav auto stvarno je uživala.

POVRATAK IZ LOVRANA


Sa cijenom od otprilike 19.000 eura mislim da na tržištu nema konkurencije za ovaj model, pošto je Epica opremljena stvarno svim mogućim pomagalima za ugodnu vožnju a ne smijemo izostaviti ni sigurnost putnika. Unutarnjim i vanjskim dizajnom podsjećaju na pretjerano skupe modele limuzina evropskih proizvođača pa samim tim mislim da se u ovoj cjeni stvarno ne može dobiti više. Chevrolet se kupcima približio kvalitetom i cijenom, zato ni nije čudno da je sve više njihovih vozila na našim cestama.
Kada bi kupovali novi automobil izabrali bi model Captiva SUV sa sedam sjedala, pošto smo peteročlana obitelj koja uz prtljagu mora imati i mjesta za Frankina pomagala (sjedalica za auto i inv.kolica). A samcima i manjim obiteljima preporučili bi Spark, prekrasan manji gradski auto.

PAR SLIKICA PREKRASNE EPICE






U srijedu Franku vodimo u Lovran na skidanje gipsa. Trenutno je bolesna, imala je temperaturu koju prati jako škripav i grub kašalj pa nas to malo i zabrinjava. Valjda će biti sve ok i nadamo se da je to samo viroza. Htjeli smo zvati hitnu pošto nismo u mogučnosti voditi ju u ambulantu na pregled (žali se da ju boli kad ju dižemo a bojimo se i drugih zaraza u ambulanti). Ali kad smo spomenuli hitnu, nastala je panika i plač, jel njoj nikada nije dolazila hitna i ona se boji hitne sada sve moramo napraviti da ni ne zna za njih dok ne dođu jel će plakati satima...
Na put u Lovran idemo Epicom koju su nam dobri ljudi i ovaj put ustupili na korištenje. Pozdrav svima do novog posta.

srijeda, 24.02.2010.

STIGLI SMO KUĆI

Napokon je i ova operacija iza nas.
16.02. smo stigli u lovran oko 10:00, upisali smo se u bolnici i smjestili se u našu staru sobu br.16.
Kad smo stigli osjetili smo olakšanje jel Franka je pokraj svih bolesnika sa raznim virozama u zadnjih 15 dana prošla neokrznuta. Nije ju bilo strah, puno smo pričali o ovoj operaciji baš zato da se ne preplaši pošto je sve te bolove već jednom prošla. Ovaj put obradovalo nas je što mama nije trebala plaćati smještaj u bolnici, a to nas je zadnji put koštalo oko 230 kuna po danu. Frankina želja je bila da ju odvedemo na pizzu čim se upišemo u bolnici. Naravno, tu želju smo joj ispunili, ali je pizza stigla u sobu poslije podne pošto je pizzerija bila zatvorena kad smo bili u gradu. Osoblje na odjelu je isto kao i na prvoj operaciji, sestre, spremačice i kuharice su stvarno predivne, Frankica je uživala jel su joj doslovno sve želje ispunjavale. O doktorima ne treba previše pisati, sve govori to da se Franka smijala neposredno nakon operacije, stvarno su stručni, svi od reda su profesionalci u svom poslu a u svemu tome pokazuju emocije pri kontaktu sa pacijentima. Ono što možemo reći je da je stvarno poseban osjećaj kad osjetiš toplinu ljudi koji se brinu o tvom djetetu, da je sigurno u rukama tih ljudi, a posebno to što Franka nije niti u jednom trenu osjetila strah, baš radi tih ljudi koji se do zadnjeg atoma predaju svom poslu. Eh kad bi bar svaka bolnica bila ovakva...
17.02. rano ujutro dobila je nešto za smirenje, obukli smo ju u njezinu sretnu piđamu koju je imala i prošli put, a već u 08:00 je bila prva za operaciju. Ispratili smo ju do ulaska u dvoranu i predali u ruke tetama. Do samog ulaska u dvoranu se smijala, a suze su joj krenule kad je vidila da ne idemo sa njom u operacionu salu što je i nas slomilo. Nakon tri sata iščekivanja operacija je hvala Bogu uspješno završila. u 11:10 mamu su zvali i prije nego se Franka probudila bila je uz nju. Primila je puno lijekova od kojih je povračala svako malo i tih 24 sata su prošli u bolovima. Prve riječi koje je izgovorila bile su: MAMA, BILO ME STRAH NA OPERACIJI JEL SI ME OSTAVILA SAMU, TETE NISU PRIČALE SA MNOM, MISLIM DA SU POMAGALE DOKTORU A DOKTORA NISAM NI VIDJELA, pitala je i kad će to jelo, ja nisam ništa jela (sestrama i doktorici na intenzivnoj je rekla da će tata kupiti pršut po njenoj želji). Najduži dan i najduža noć su bile iza nas. Teško je gledati svoje dijete kako pati.
Nakon toga bilo je puno lijepše, preselile su se u sobu na odjelu gdje je naša curica uživala. Mama je bila uz nju a tata je ispunjavao želje i primao upute šta treba kupiti sljedeće jutro kad dolazi u bolnicu (čokolada, smoki sa kečapom, štapići, pršut, pecivo, itd itd...) Sobu smo dijelili sa jednom tetom Tonkom iz Pule koja je operirala koljeno.
Ona bi zabavljala Franku kad mama ide na wc, tuširati se, a ako tada tata nije bio u sobi. Hvala teta Tonka.
Nitko nije bio sretniji od nas kad smo vidjeli da je najgore prošlo i da je Franka svakim danom sve bolje.

Zahvaljujući Chevroletu Frankicu su smo u Lovran vozili kao kraljicu. Prvi puta smo išli na put a da nismo razmišljali da bi mogli ostati negdje u kvaru. Dali su nam auto na povjerenje da nam olakšaju odlazak. Ne znam da li možete shvatiti kako smo se osjećali kad je tata došao do auta u nedjelju, tamo gdje ga je parkirao svaku večer i vidio da je tokom noći sa drveta pala grana i oštetila krov auta. Šok i nevjerica, pa zar se to baš moralo dogoditi. Kolika je vjerojatnost da se to ikome desi 1:1 000 000. Bili smo totalno nesretni zbog toga.
Zadnji dan u bolnici Franku su posjetili teta Marina i striček franjo, oni su nam se javili mailom nakon što su vidjeli naš blog. Već duže vrijeme komuniciramo mailom i telefonski a konačno smo se i upoznali. Za Božić su poslali paket za Franku,bracu i seku.Drago nam je da smo upoznali tako prekrasne ljude i nadamo se skorom viđenju.

TATA JU DRŽI I MAZI PRIJE OPERACIJE



NA INTENZIVNOJ NAKON OPERACIJE

VIDLJIVA JE ISCRPLJENOST DRUGI DAN NAKON OPERACIJE

SUPER JE SVE PODNIJELA,VEĆ NAS NASMIJAVA

ZADNJI DAN JE IMALA I POSJETU TETE MARINE I NJENOG DEČKA FRANJE IZ UMAGA




PJESMA PO FRANKINOJ ŽELJI
VILO MOJA
Vlasta Juretić
Skoro saki put
Kad se mi pogjedamo
Ti i ne odzdraviš
Ko da se ne poznamo
A da mi tej' sebi zvat
Kad ćeš zaspat
Prvo sna da ti rečen
Da volin te još
Vilo moja
Ti si moj san
Ti si moj san
A lagje bilo bi
Da si tuja mi
Da te ne poznan
Da te ne znan


Kad smo stigli kući,Karla smo zatekli u katastrofalnom stanju, blijed sa podočnjacima,ispijen i osmi dan u temperaturi. Baka ga je tri puta vodila doktoru, prvi dan dr. je zaključio s vrata, na osnovu izgleda da ima virozu, drugi dan zabolilo ga je uho pa su ponovno išli doktoru koji mu je dao kapi za uši (naravno opet bez pretrage), a nakon tri dana kad je vidio da je uho i dalje crveno, samo je produžio terapiju. ( radi se o doktoru Marko Balenović koji radi u domu zdravlja u Velikoj Gorici). Nakon što smo stigli Karlo je i dalje imao temperaturu i ništa nije jeo danima, spakirali smo se i otišli na Srebrnjak na hitnu. Bili smo dvadeseti na redu i upozoreni od jako bezobrazne sestre da ćemo čekati 4-5 sati i da su svi ovdje radi obrade... Kao da mi nemamo pametnijeg posla nego gnjaviti bolničko osoblje... Inače bolnica Srebrnjak je ustanova gdje smo često dolazili sa svo troje djece i jako smo zadovoljni osobljem i doktorima, pa nas je ovakav nastup jedne bezobrazne sestre (kojoj nažalost ne znamo ime) jako začudio. Karlo je izvadio krv i nakon tri sata čekanja još uvijek smo bili daleko na spisku za pregled. Mama je čula glas Karlovog doktora koji ga inače vodi na Srebrnjaku (radi alergijske astme) dr. Drago Ćaleta, objasnila mu situaciju da smo stigli iz Lovrana i da je Franka sama s bakom i u kakvom stanju je Karlo, nakon čega nas je on preuzeo bez problema. Od srca mu se zahvaljujemo jel bi sigurno čekali još minimalno 2-3 sata. ( Karlova krvna slika je bila loša i dobio je antibiotik, još uvijek su mu bile upaljene uši i imao je masu hropaca na plućima)

nedjelja, 14.02.2010.

KONAČNO IDEMO U LOVRAN

Izuzetno stresnih mjesec i pol je iza nas. Frankina priprema za operaciju, obaviti sve pretrage. Mučili smo muku s urinom i konačno u ovaj četvrtak dobili nalaz s kojim možemo na opearaciju. Osim toga ja sam već bolesna neka 2 mjeseca (mučim muku sa sinusima) i nadam se da ću proći bez operacije. Sada trebam najviše Franki.
16.2. putujemo u Lovran i u srijedu će biti operacija. To čekanje od 8. mjeseca odvuklo se punih 6 mjeseci. Konačno to je to.
Ovo isčekivanje samo da bude zdrava do tada. U vrtić ne ide od sredine 11 mjeseca.
Ono što je super je da Franka odbrojava dane do Lovrana. Nije joj to toliko stresno, puno razgovaramo o tome i ona zna da mora na operaciju da bi joj bilo bolje, da bi mogla opet u svoju stajalicu. Zna da će nositi gips i sve što slijedi jer to smo već jednom prošli. Meni nekako nije lakše, sad nekako sve znam i puno je teže.
Jedna velika briga je bio auto i kako doći do Lovrana i vratiti se u ovim zimskim uvjetima jer naš nije ispravan. Zadnjih mjesec dana ne radi nam ni grijanje u autu pa se Frankica dosta i nasmrzavala dok smo obavljali sve te pretrage za operaciju i ostala je zdrava.

Zahvaljujući mojoj prijateljici Ivani Matas Ivanković koja se javila Chevroletu sa jednom zamolbom da nam posude auto tada kada nam je najpotrebniji (kad putujemo na operaciju) i zahvaljujući jednoj divnoj osobi koja je taj mail dobila i odgovorila na njega a to je gospođa Jasna Stilinović mi ćemo imati ispravan auto za taj put. Zahvalili bi cijelom CHEVROLET timu koji će nam ustupiti auto na dva tjedna i ponovo kada idemo skinuti gips. Hvala i gospođi ili gospodični Mariji Ruk na pomoći, s kojom sam cijelo vrijeme kontaktirala u vezi auta.

Više o svemu reći ćemo kada se vratimo iz Lovrana. Do tada svima skupa jedno veliko mahanje od Frankice sa obitelji.:
Hvala svima koji svraćate na Frankin blog, na lijepim komentarima i željama.

nedjelja, 03.01.2010.

TERMIN ZA OPERACIJU

Jutros nam je stigla jedna lijepa vijest, izgleda da ova godina počinje dobrim vijestima,a nadamo se da će tako i ostati.
Franka nam je u drugom mjesecu na operaciji u Lovranu. Nismo mogli vjerovati da smo konačno upali u termin. Nakon prošle godine i nade da će termin biti u osmom, pa u devetom a zatim u bilo kojem od idućih mjeseci, ova vijest nas je jako obradovala.
Iako nas sve to jako veseli, isto tako nas i jako brine. Pošto idemo u Lovran i znamo da su tamo sigurno najbolji liječnici, puno nam je lakše jel je Franka i prvu operaciju podnijela jako dobro.

Svima skupa još jednom želimo da i vama ova godina donese samo sreću i zdravlje...

nedjelja, 20.12.2009.

NA SNIJEGU

Klinci su svako jutro virili kroz prozor i čekali snijeg. Karlo je vani po cijele dane i baš je šteta što najavljuju kišu idućih dana i zatopljenje, tako da će ovaj bijeli pokrivač nestati i pretvoriti se u smeđe sivu bljuzgu. Sve nam je teže zamisliti da će ovaj Božić biti Bijeli Božić.

Nakon čišćenja snijega klinci su nas odvukli na sanjkanje, bilo je super kao i svake godine. Franka uživa spuštajući se sa mamom ili tatom niz brdo na sanjkama, dok su braco i seka jurili na vrećama.
Uskoro počinju školski praznici i klinci će uživati tri tjedna kod kuće, a Franka je presretna zbog toga.

Prošlog ponedjeljka smo završili sa štandom na tržnici Dolac a time i izradu božićnog nakita koji smo na istome prodavali svi skupa iz "HU Mala Anja" zajedno sa našim volonterima koji nam u svakoj našoj akciji pomažu. Akcija je uspješno završila i ovim putem se zahvaljujemo svima koji su pomogli na bilo koji način. Više o tome na našoj stranici: www.humanitarnaudruga-malaanja.hr

Neki dan poštom je klincima stigao paket kojeg je poslala Marina Majcan. Franka je pitala gdje ga je tata našao, jel joj nije bilo jasno kak paket dođe poštom a još više ju je zbunilo što Marinu ne poznamo. Upravo dok ovo pišem Franka govori " I NAPITI JOJ PAJA" (NAPIŠI JOJ HVALA). Draga naša Marina, puno, puno hvala i nadamo se da ćemo se upoznati, šaljemo ti jedan sniježni pozdrav u Umag.

Evo i par slikica...Pozdrav svima...

utorak, 15.12.2009.

BOŽIĆ DOLAZI

Iako dane provodimo uglavnom u kući, nije nam nimalo dosadno. Stalno nas napadaju neke viroze. Frankica je zbog jedne takve (visoka temp., povraćanje, bronhitis) bila dehidrirana tak da smo tri dana išle na Srebrnjak na infuziju. Sad se opet nekaj kuha, Karlo i ja se sad borimo s bronhitisom. Ove prekrasne pahulje snijega koje padaju cijeli dan nas izuzetno vesele i nadamo se da ćemo imati bijeli Božić.

Frankica je išla u vrtić u 9-om i 10-om mjesecu, sad opet pauzira jer je doktor zaključio da je bolje da ostane doma. Organizam joj je iscrpljen pa bi mogla začas pokupiti nekaj možda i gore. Bile smo samo na božićnoj radionici u vrtiću i izrađivale smo čestitke. Radile smo snjegovića od kokosa i bile smo ponosne na svoje radove. Jedna od takvih čestitki je upravo razveselila nas prošle godine u ovo vrijeme ( Franka je bila operirana pa nije išla u vrtić) hvala puno tetama, Franka im šalje puno pusa.

Katarina i Karlo su nastupali na priredbi povodom dana škole na Sv. Nikolu pa smo ih išli gledati. Ove godine smo se smjestili na dobro mjesto tako da je Frankica mogla sve pratiti. Bila je jako ponosna na njih i rekla im je poslije da su bili odlični i jako ih je zagrlila. A nama je bilo puno srce. Tih dana imali smo i malu podjelu poklona u udruzi za sv. Nikolu.

Pripreme za naš štand na Dolcu su bile u tijeku (na kojem smo prodavali prigodne poklone za Božić i božićni nakit) i kuća nam je više nalikovala na neku radionicu. I tome je došao kraj, danas je bio zadnji dan prodaje na Dolcu. Izmjenjivali smo se svaki dan kako je tko mogao. Hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u tome, da li kao volonteri na štandu ili u izradi prekrasnih stvari. Nemoguće je uz sve naše obaveze to izgurati sam.

Ono što me još uvijek dosta brine je činjenica da naša Franka još uvijek nije operirala drugi kuk iako je to već trebala napraviti. Nemamo nekih naznaka kad bi to moglo biti. U ovoj godini sigurno ne (bolnica u Lovranu bit će zatvorena do 11.1.2010.god. jer idu na kolektivni odmor. Jedino dobro je da sam ipak stupila u vezu s njenim doktorom i obećao mi je da je Franka prioritet i da će biti brzo na programu. Već je prošla godina otkad ima pločicu u kuku pa se bojim da to ne sraste a i jedan kuk je u ležištu a drugi još uvijek visi što nam ograničava i vježbanje i bilo kakav napredak. Neću govoriti o neprospavanim noćima jer se često budi da ju okrenem jer ju ta pločica žulja.

To su sve novosti, puno vas sve pozdravljamo.



Karlo je za domaću zadaću napisao lijepi sastavak o svojoj obitelji.
MOJA OBITELJ

U mojoj obitelji ima pet članova. Mama, tata, seka Katarina, seka Franka i ja.
Tata radi u Grafičkom Zavodu Hrvatske. Prepoznatljiv je po tome što je čelav.
Franka mi je najdraža zato što se uvijek igra sa mnom.
Najčešće sa tatom igram šah. Volim kad me vodi na pecanje.
Moja mama je trenutno kod kuće, gdje njeguje seku Franku koja ima cerebralnu paralizu.
Moja sestra Katarina svira klavir. Ja uživam u njenoj glazbi.
Meni je u obitelji toplo, razigrano i veselo.

Karlo Sučić 3. razred
15.12.2009.




JEDNA BOŽIĆNA


NARAVNO TU JE I FRANKINA ŽELJA

nedjelja, 18.10.2009.

Ljudovi moji!!!!

Pošto su mama i tata bili jaaakooo lijeni,ja sam odlučila ukratko napisati nešto za blog.
Cijelo ljeto smo bili doma. miris i toplinu mora osjetili smo samo na jedan dan, punih sat vremena kupali smo se u našem modrom moru, ali u 6. mjesecu kada smo bili na kontroli u Lovranu. Ja sam već dva puta bila u bolnici na testiranju za alergiju, čekamo Frankin novi termin za operaciju koja bi mogla biti vrlo skoro. Mamek i tatek radi tog nisu baš presretni. Bilo bi im draže da je operirana u 9. mjesecu, a ne na zimu, kada će i biti. Auto nas zeza pa ne znamo kako ćemo to sve prebroditi. 15.10. bila je godina dana od Frankine prve operacije, pa je naš bracek Karlo zaželio, sada već novom-starom kuku, sretan ročkas! HaHa

Krenule su obaveze,samo što ih ove godine ima još više.Na proljeće čeka Karlova pričest i moja krizma. Startali smo sa školom. Karlo je sada treći razred, a ja osmi. Frankica je bila i ostala glavna frajerica. Krenula je u vrtć (u koji obožava ići i zato mi je jako žao što će neko duže vrijeme biti odsutna radi druge operacije), doma radi plakate, igra se, vježba s tetom Patricijom, lista novine...i naravno....zeza nas!!!

Tata se sretno vratio iz Međugorja. Neko vrijeme šake su mu bile paralizirane radi prevelikog tereta prilikom dugotrajnog bicikliranja, ali sada je sve u redu!!
Neko vrijeme bio nam je pokvaren monitor od kompa.....

Mamino i tatino psihićko zdravlje ovisi o našim dobrim starim prijateljima: Kramarićima, Šarićima i Bedenicima koji ih ponekad izvuku iz kuće na neku kavu, predstavu ili čašicu razgovora da zaborave, bar na kratko, na mnogobrojne probleme... Nesmijem zaboraviti tetu Ivanu ni stričeka Zorana koji su mami i tati priuštili jedan lijepi dan u opuštenoj atmosferi. Hvala i teti Đurđici koja nam je veeeellliiikkkaa pomoć, a i susjedima Kovačevićima koji su tu kad god zatreba.Hvala svima koji svrate i na blog, ali eto, nismo se baš raspisali par mjeseci.


A sada ljudovi,ja vas pozdravljam jer moram ići učiti glasove za ispit iz hrvatskog...
Šaljem vam veeelliiikkkii pusek!! Katarina

ponedjeljak, 13.07.2009.

Obeliksu sretan ročkas

Dok on mukotrpno radi, mi čekamo da dođe s posla da mu zaželimo sve najbolje. Pa tata Obeliks SRETAN TI ROĐENDAN. Katarina mu je napravila omiljenu tortu ( teta Matasica zaslužna za recept ). Hteli smo ti staviti i pjesmu ali ne znamo.

ponedjeljak, 22.06.2009.

Velika Gorica- Međugorje biciklom

Ništa ne pišemo pa me komentar Đusa natjerao da napišem par riječi što se kod nas događa. U subotu smo u ranim jutarnjim satima ispratili na daleki put do Međugorja tatu Tompu i još trojicu prijatelja. Sve to ne bi bilo nešto čudno da oni taj put ne misle odraditi biciklom. Cijelo izvješće dobiti ćete od tate Tompe tj Obeliksa kad se vrati. Prvi dan išli su od Velike Gorice do Cetingrada. Pratila ih je kiša nekih 60km. Prespavali su u domu u vrećama. Sutradan su stigli do Udbine. Danas su odradili turu Udbina - Vrlika. Vrijeme im nikako nije naklonjeno ali koliko vidim uz veliku volju oni će stići do cilja ( u što nismo ni sumnjali ). Vjerujemo u tebe i dečke. Pusa i sretan put

Mi smo odradili kontrolu u Lovranu i upisali se za operaciju kuka u jesen. Za vikend smo Franka i ja bile u kampu za djecu s posebnim potrebama u Gradu mladih. Bilo nas je svega par roditelja i cilj ovog kampa je povezati terapeute, socijalne radnike, radne terapeute i nas roditelje, bez žurbe u jednoj totalno opuštenoj atmosferi i iako smo bili nadomak centra grada opet smo se osjećali totalno izolirano. Franka je uživala a to je ono najvažnije. Svima veliki pozdrav od obitelji Sučić

nedjelja, 14.06.2009.

HUMANITARNA ROŠTILJADA

Nismo baš previše na blogu u zadnje vrijeme pa možemo ovim filmićem pokazati kako je bila na drugoj humanitarnoj roštiljadi koja se održala 07.06.2009. na Ključić brdu.
Pozdrav svima od obitelji Sučić...

subota, 09.05.2009.

SRETAN ROĐENDAN FRANKA

Šest godina uljepšavaš naše živote i činiš nas sretnima i zato ti uz ovu pjesmu koju ti jako voliš želimo sve najbolje za tvoj ročkas. Puno te volimo i danas je samo tvoj party...